Zašto su pastiri prvi primili vijest o Kristovu rođenju?

A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim su nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada. Anđeo im Gospodnji pristupi i slava ih Gospodnja obasja! Silno se prestrašiše. No anđeo im reče: "Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama." I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći: "Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!" (Lk 2, 8-14)

Čak i onima koji se nisu susreli s Biblijom ovaj je događaj poznat. Njegova nezaobilaznost nije samo fenomen Zapadne civilizacije već se radi o slici koja nadilazi geografska ograničenja civilizacije iz koje je proizašla. Globalno poznati prizor pastira koji primaju radosnu vijest ima svoje mjesto u svakom mogućem ljudskom umjetničkom izričaju. Dakako da se onda isplati postaviti pitanje: "Koji je značaj primata pastira u primanju radosne vijesti o Kristovu rođenju? Zašto je anđeo Gospodnji bio poslan najprije njima kako bi im rekao: 'Rodio se Spasitelj, Krist, Gospodin'?"

1. Pastiri – društveni izopćenici

Prilično raširen pristup u tumačenju razloga ukazanja pastirima temelji se na mišljenju kako su pastiri toga vremena i područja bili prezreni, društveni izopćenici. Normalni ljudi izbjegavali su kontakt s njima, držali ih prljavima, neotesanima, ljudima kojima se ne može vjerovati. Neki od tekstova kojima se ovo mišljenje potkrepljuje dolazi od Aristotela koji kaže: "Najljeniji su pastiri, koji vode bezbrižan život i opskrbljuju se bez poteškoće koristeći domaće životinje; njihova stada lutaju od mjesta do mjesta u potrazi za pašnjacima, pa su ih oni prinuđeni slijediti, brinući se tako za tako reći pokretnu farmu."[1] Talmudski traktat pastire ne cijeni dovoljno da bih uzeo kao valjane svjedoke na sudu, stavljajući ih na istu razinu s carinicima i kockarima.[2] Židovski filozof Filon Aleksandrijski opisuje pastirski posao kao sramotan i zao.[3] U ovom pristupu čak se koristi i biblijski tekst u kojem se spominje kako su Egipćani Jakovljevog doba držali pastire dostojnima prezira.[4]

Tako su svi teolozi i svećenici, koji su željeli prikazati ovaj događaj kao dobru katehetsku podlogu za govor o Isusu koji je došao poradi odbačenih i prezrenih, mogli navesti i neke stvarne izvore koji su, izgleda, podržavali ovo mišljenje. Stoga se ne treba čuditi kako sve do naših dana u mnogim crkvama slušamo homilije o Isusu koji se rodio poradi prezrenih te je stoga odlučio po svom anđelu upravo njima najprije objaviti radosnu vijest o konačnom dolasku toliko iščekivanoga Krista.

No kada govorimo o društvenom statusu pastira valja ipak uzeti u obzir i činjenicu da niti jedan izvor koji je ovdje naveden ne odgovara u potpunosti Isusovu prostoru i vremenu. Ukoliko je filozof Filon Isusov suvremenik, on ipak živi u Egiptu, a mišljenje Egipćana ne mora nužno odražavati i mišljenje ljudi tadašnjeg prostora Judeje čemu upravo i jest dokaz navedeni redak knjige Postanka. Ostali su izvori vremenski i prostorno opet previše udaljeni da bi smjeli biti uzeti kao neupitni temelji daljnjeg promišljanja. Stoga ću ove izvore ostaviti ipak upitnima i nastojati razmišljati dalje bacajući svjetlo na početno pitanje iz nekih drugih kutova.

2. Biblija o pastirima

Prvi pastir u Bibliji je Abel. Nepravedno ubijen od brata Kajina, slika je pravednika koji nevin trpi, u konačnici slika Isusa Krista koji je, nevin, ubijen za grešnike. Osim njega možemo nabrojiti čitav niz važnih osoba koji su uzgajali stoku ili sami bili pastiri. Abraham, Izak, Jakov, Mojsije, kralj David, prorok Amos tek su neki od njih.

Uz ovo na više mjesta Bog se u Starom zavjetu naziva pastirom. Tako psalam 22 kaže: "Gospodin je pastir moj." Jakov naziva Boga svojim pastirom koji ga prati kroz čitav njegov život,[5] Sirah uspoređuje Boga koji se brine za svoj narod s pastirom koji brine za svoje stado,[6] isto tako i proroci Izaija,[7] Jeremija[8] i Ezekiel[9]. Isus sam sebe naziva pastirom[10] a tako ga naziva i evanđelist Ivan u Otkrivenju[11].

Imajući sve ove primjere na pameti možda imamo dovoljno razloga odbaciti ili barem posumnjati u teoriju o isključivo lošem glasu pastira u vremenu i prostoru Isusova rođenja. Po malo je teško zamisliti da će jedan Izraelac o pastirima govoriti isključivo loše (pa makar pastire i gledao kao ponešto prljave i siromašne ljude) a istovremeno se zvati sinom Abrahamovim, vjerovati u Boga Abrahama, Izaka i Jakova, iščekivati Mesiju koji ima biti Sin Davidov i moliti psalme i čitati proroke koji govore o Bogu kao o pastiru. Na kraju zar bi Isus samom sebi, koji se predstavio kao autoritet koji je došao ispuniti Zakon i Proroke, nadjenuo naslov dobrog pastira ukoliko je živio okružen ljudima kojima sam taj pojam ne može značiti ništa drugo osim čovjeka kojem nije vjerovati, koji je nečist i valja izbjegavati bilo kakav kontakt s njime. Sumnjam da bi to bila slika koju bi Isus koristio u istom govoru u kojem kaže: "Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se."[12] Jasan je cilj ovog Isusovog govora ljude privući k sebi a ne odbiti ih koristeći neke slike koje izazivaju tek prezir i ništa drugo.

Mislim da valja biti pošten pa reći da čak uz izvore koji govore o prezrenosti pastira, a od kojih su neki ovdje navedeni, postoji trajna i nipošto sporedna biblijska linija koja gradi pozitivnu sliku o Bogu kao o pastiru svojega stada, naroda Izraelskoga. Ukoliko je tome tako, a jest, onda nije moguće jednodimenzionalno tumačiti događaj ukazanja anđela pastirima isključivo kao navještaj radosne vijesti kojom se poručuje da je Krist došao u prvom redu zbog prezrenih i odbačenih. Time nitko pametan ne niječe taj značaj Isusova dolaska niti ga se hoće proglasiti manje važnim od kojeg drugog značaja, ali nam mora postati jasno barem toliko da imamo razloga za dodatno razmišljanje o razlogu prvotnog ukazanja pastirima. Moguće je poruka o prezrenima i odbačenima i dalje uključena u događaj, ali sada možemo mirne duše tražiti ima li još koja poruka pa čak i pitati se ima li ovaj događaj kakav drugi primarni značaj.

3. Židovska predaja

Betlehem je do danas vrlo značajno mjesto ne samo za kršćane već i za Židove. Osim što je kralj David porijeklom iz Betlehema, kralj iz čije loze dolazi Krist[13], ovdje se prema predaji nalazi Midgal Eder, kula za čuvanje stada. Pastiri su takve kule koristili kako bi s povišenog mjesta mogli bolje nadzirati svoja stada. Takvih je kula bilo više ali je najznačajnija od njih u Betlehemskom kraju (čiji točan položaj danas nije poznat) u blizini koje je Jakov postavio svoj šator nakon što je pokopao svoju ženu Rahelu u Betlehemu.[14] Srednjovjekovni Jeruzalemski Targum (poznat i kao Targum Pseudo Jonatana) upravo u komentaru ovog događaja iznosi predaju: "I Jakov nastavi dalje te razapne šator iza kule Eder (Migdal Eder), mjesta s kojeg će Kralj Mesija (Krist) biti otkriven u posljednjim vremenima."[15] Ovo je tek pisani trag usmene predaje koja je mnogo starija od samog targuma i koja je lako moguće bila na pameti proroku Miheju kad je spomenuo Migdal Eder u svom proroštvu: "I ti Kulo Stada, utvrdo Kćeri sionske, opet će se tebi vratiti prijašnja vlast, kraljevstvo Kćeri jeruzalemske."[16]

Židovska usmena predaja u pisanom se obliku može pronaći, između ostalog i zbirci po imenu Mišna koja je sakupljena u pisanu zbirku negdje u 3. stoljeću. U njoj možemo pronaći još jednu predaju vezanu uz Migdal Eder koja nije u izravnoj vezi s iščekivanjem Mesije. U jednom od traktata nalazimo: "Pronađe li tko životinju na području između Jeruzalema i Midgal Edera ili na takvoj udaljenosti od Jeruzalema u bilo kojem smjeru za mužjake treba pretpostaviti da su žrtva paljenica [koja je odlutala od Jeruzalema], a za ženke da su žrtva pomirnica. Za one životinje koje su prikladne za Pesah valja pretpostaviti da jesu Pashalna žrtva ukoliko su pronađene u razdoblju do trideset dana od blagdana [a tko pronađe životinju smije je koristiti kao Pashalnu žrtvu s tim da ima platiti vlasniku kad ga pronađe]."[17]

4. Lukin interes

Nije laka stvar ustanoviti što je neki pisac htio u prvom redu reći, a osobito pisac neke knjige Svetoga pisma. Vjera nas uči da mnogo puta smisao, pa i onaj primarni, onoga što je rečeno u biblijskim spisima nerijetko nadilazi pisca ili mu čak biva sakriven. Pri tome imamo na pameti vjeru kako je istinski autor Svetoga pisma ne skup nekih ljudi koji su kroz razdoblje duže od tisućljeća doprinijeli konačnom kanonu Biblije, već sam Bog – Duh Sveti. Time zadaća pronalaženja pravoga smisla pojedinih biblijskih odlomaka ne postaje lakša ili teža već drugačija. Tako, dano nam je što nam je dano i možemo se i smijemo pitati: Što znači ovaj odlomak za mene, što znači za Crkvu? Što je ljudski pisac imao na pameti pišući ove retke? Što nam Duh sveti govori? Sve su to pitanja koja si postavljamo a odgovor tražimo u nadi da će nam i istinski autor pomoći ali i služeći se razumom koji je dar iste te Osobe.

Židovska tradicija o značenje Migdal Edera morala je biti poznata Luki, poganinu, ali učenom čovjeku koji se odvažio pisati o Isusovu životu. Svakako je već kao kršćanin morao biti upoznati sa barem najvažnijim dijelovima židovske predaje, a kao pisac Evanđelja još više. Nije uopće teško prihvatiti mogućnost da mu je predaja o Migdal Ederu bila poznata. Koliko je sam razumio značaj događaja u kojemu anđeo najprije pastirima objavljuje vijest o rođenju Krista ne možemo i ne moramo znati. Pastiri su, kaže Luka, čuvali noćnu stražu kod svojih stada. Lako moguće neki od njih su se popeli na kulu, Migdal Eder koja se tamo nalazila. Gledajući u svjetlu vjere ovaj događaj i te kako ima smisla reći da primarni interes objave pastirima nije bio radosna vijest prezrenima i odbačenima već ispunjenje proroštva i predaje prema kojoj upravo na ovom mjestu ima biti objavljen identitet Mesije. Migdal Eder je mjesto o kojem se do danas govori među Židovima upravo zbog ovog njegovog značaja. Nije čudno da Lukino Evanđelje već u samom početku jasno govori tko je taj Isus koji se rodio u Betlehemu i to ne samo riječima već i ukazivanjem na ispunjeno proroštvo o Kristu. U kojoj mjeri su kršćani prvog stoljeća mogli prepoznati taj događaj u ovom svjetlu, ne znam. Kršćani koji su došli iz židovstva svakako su morali biti u prednosti pred onima koji dođoše iz poganstva (iako je nerijetko u gradovima bilo i jednih i drugih[18]), ali svakako Duh Sveti može nadići i ljudskog pisca i prvotnu publiku u svojim nakanama jer poruka Evanđelje nije dana samo uskom krugu prvoga stoljeća već je objavljena za vjekove pa tako i za naše vrijeme.

Dodatno, neće biti suvišno primijetiti i drugi gore spomenuti drugi vid židovske predaje vezan uz Midgal Eder – onaj o izgubljenoj i pronađenoj stoci. Ukoliko se, prema Mišni, svako muško živinče pronađeno na potezu od Jeruzalema do Midgal Edera ima prepoznati kao žrtva paljenica, žrtva u kojoj ništa ne ostaje niti onome koji žrtvu donosi niti svećeniku, već ona označava potpunu posvećenost Gospodinu ne samo tijelom već svim srcem, dušom i svom snagom svojom, onda je vrlo prikladno primijetiti ovu poveznicu sa Kristom koji se upravo u tom kraju rodio, on koji je istinski Jaganjac koji se u potpunosti predao Ocu do smrti na križu. Tako je već samim njegovim rođenjem ne samo ostvareno tisućljetno proroštvo o Mesiji već je istovremeno i najavljena njegova smrt koja je istinska žrtva a koje su sve starozavjetne žrtve  tek sjena i slika.

Zaključak

Završno želim reći kako za cilj u ovih nekoliko redaka nisam imao želju pokazati kako bi ideja da se anđeo ukazao pastirima kako bi označio Kristov dolazak radi prezrenih i odbačenih bila pogrešna. Nipošto jer taj razlog Kristova dolaska dio je kršćanskog pologa vjere a svako propovijedanje te stvarnosti koje se temelji na ovom evanđeoskom događaju sasvim je prihvatljivo čak i ako se odbaci teza o prezrenosti pastira, pošto će i dalje ti ljudi moći biti slika siromašnih i jednostavnih ljudi koji jesu zbog toga nerijetko odbačeni. Ovdje sam samo htio pokazati da postoji sasvim razumna mogućnost o dodatnim viđenjima događaja koja u najboljem slučaju nisu dodatak već primarno tumačenje koje ne isključuje ostale mogućnosti. Stoljeća su čekala dolazak Mesije i Isusov dolazak kao Mesije, uza sve druge, jest bio jedan od najvažnijih (ako ne i najvažniji) vidova njegova dolaska. Obećanje dano Evi[19] i potvrđeno preko proroka u potpunosti se ispunilo. Mesija se rodio i satro je glavu zmiji.

---

[1] Aristotel, Politika, I, 7

[2] Talmud, Sanhedrin, 25b

[3] Filon Aleksandrijski, O ratarstvu, 61

[4] usp. Post 46, 34

[5] Post 48, 15

[6] Sir 18, 13

[7] Iz 40,11

[8] Jr 31, 10

[9] Ez 34, 12

[10] Iv 10, 11ss

[11] Otk 7, 17

[12] Iv 10, 9

[13] Iz 11, 1

[14] Post 35, 21

[15] Targum Jerushalmi, 35, 21

[16] Mih 4, 8

[17] Šekalim, 7, 4

[18] usp. Gal 2, 11ss

[19] Post 3, 15

Koliko je trajao boravak Izraela u Egiptu?

Na pitanje iz naslova na prvi pogled dosta je lako odgovoriti. Vrijeme što su ga Izraelci proveli u Egiptu iznosilo je četiri stotine i trideset godina (Izl 12, 40). Je li značenje ovoga retka upravo ono koje se nameće na prvi pogled: Od ulaska Jakova u Egipat pa do izlaska u pashalnoj noći prošlo je 430 godina. I kad se navrši četiri stotine i trideset godina – točno onog dana – sve čete Gospodnje iziđoše iz zemlje egipatske (Izl 12, 41).

1. Matematički argumenti

Najprije valja vidjeti poklapa li se matematika s tezom utemeljenom na jednostavnom shvaćanju Izl 12, 40.

U matematičkom izračunu možemo poći od nekoliko temeljnih točaka. Znano nam je da je Jakov star 130 godina u trenutku ulaska u Egipat. Sam to svjedoči pred faraonom: Godina moga lutalačkog življenja ima stotina i trideset (Post 47, 9).

Isto tako nalazimo da vrlo malo vremena (usp. Post 45, 13) prije Jakovljevog dolaska Josip služi faraonu već devetu godinu pošto izjavljuje pred braćom: Dvije su već godine što je glad došla na zemlju, a još pet godina neće biti ni oranja ni žetve u zemlji (Post 45, 6). Dvije gladne godine uslijedile su nakon sedam godina obilja. To je ukupno devet godina službe, a Josipu je bilo trideset godina kad je stupio u službu faraona, kralja egipatskog (Post 41, 46). To će reći da Josip u trenutku kad susreće svog oca u Egiptu ima 39 godina. Znači, Jakov ima 130 godina u trenutku kada njegov sin ima 39 godina. Nema nikakve sumnje: Josip je rođen kada je Jakovu bila 91 godina.

Vraćamo se u doba Josipovog rođenja. Što sve znamo o toj godini. Znamo da je Jakovu tada 91 godina. Znamo da te godina Jakov najavljuje Labanu svoj odlazak (Post 30, 25). Kasnije kad Jakov doista odlazi on kaže: Od ovih dvadeset godina što sam ih proveo u tvojoj kući četrnaest sam ti godina služio za tvoje dvije kćeri, a šest godina za tvoju stoku (Post 31, 41). Josipu je moglo biti najviše 6 godina kad je Jakov konačno otišao od Labana. Jer znamo da je Josip rođen nakon što se rodila Dina, Leino sedmo dijete (Post 30, 20-21). Lea je mogla roditi ovu djecu u razdoblju između 7 i 13 godina pošto je Jakov ukupno bio 20 godina kod Labana a oženio se tek nakon prvih 7 godina. Moglo je proći najviše 13 godina od ženidbe do rađanja Josipa. Jakov se, dakle, oženio sa 78 godina života.

Levi je treći Jakovljev sin s Leom. Kad se uzme u obzir rađanje njegove mlađe braće sve do Josipa temeljem Post 29, 26 – 30, 30 možemo reći da je Levi oko 4 godine stariji od svog brata Josipa. Prema Post 41, 46 Josip ima 30 godina kada stoji pred faraonom, a u Post 45, 6 on se razotkriva braći nakon što je prošlo 9 godina. Josip je dakle star 39 godina kada Jakov ulazi u Egipat, čime računamo da Levi mora imati blizu 43 godine prilikom ulaska.

Jokebed

Zašto je ovo važan podatak? Knjiga Brojeva daje zanimljiv podatak: Amramovoj ženi bijaše ime Jokebed. Bila je kći Levijeva, koja se Leviju rodila u Egiptu. Ona je Amramu rodila: Arona, Mojsija i njihvou sestru Mirjam (Br 26, 59). Sada imamo još jedan važan kamen za ovu građu. Levi je ušao u Egipat s 43 godina a poživio je 137 godina (usp. Izl 6, 16). Njegova kćer Jokebed rođena je u Egiptu. Ako bi bila rođena i posljednje godine očeva života bila bi rođena bila bi to 94. godina od ulaska njenog oca i svega Jakovljeva doma u Egipat. Ona je pak Mojsijeva majka a znamo da je Mojsije s Izraelom u pustinji proveo 40 godina i potom umro kad mu bijaše 120 godina (usp. Izl 16, 35; Pnz 34, 7). Znači da je mogao imati najviše 80 godina kad su izišli iz Egipta. Moramo vidjeti koliko godina od navodnih 430 godina provedenih u Egiptu imamo pokrivenih. Najviše 94 godina koliko je Levi živio u Egiptu je moglo proći do rođenja njegove kćeri Jokebede. Ona je Mojsija rodila najkasnije 80 godina prije izlaska iz Egipta. 94 + 80 = 174. Nedostaje 256 godine. To će reći da ukoliko je od ulaska Jakova u Egipat do Izlaska (kada Mojsije ima 80 g.) prošlo 430 g. onda je Jokebed morala imati najmanje (a lako i više) 256 godine kad je Amramu rodila Mojsija.

Imajući u vidu da je njena pramajka Sara rodila Izaka kad joj bijaše 90 godina (usp. Post 17, 17) moramo zaključiti: Iako je Bogu sve moguće, moramo reći da nas ova matematika potiče da tražimo mogućnost drugog rješenja.

Amram

Recimo da netko usprkos svemu gore rečenom želi ostati na području čuda i pošto je Bogu sve moguće prihvaća mogućnost da je Jokebed rodila Mojsija u dubokoj starosti. Istražimo matematiku muške linije. Znamo već da Levi ulazi u Egipat kad mu bijaše 49 godina. Isto tako znademo i da je s njim ušao njegov sin Kehat (Post 46,11). Ovdje ćemo započeti brojanje. Pošto je Kehat ušao s Levijem u Egipat najbolje što smijemo pretpostaviti u želji da dosegnemo što veću brojku jest da je rođen baš taj dan kad je ulazio u Egipat. Kehat je doživio 133 godine pa umro (Izl 16, 18). To će reći da je umro 133. godine od ulaska u Egipat. Kehat je imao sina Amrama. Ako bismo opet htjeli rastezati godine najbolje što možemo učiniti jest reći da se Kehatu rodio Amram u zadnjoj godini njegova života. Tako bi Amram bio rođen 133. godine od ulaska u Egipat a umro je 137. godina kasnije (Izl 16, 20) odnosno 270. godine od ulaska u Egipat. Amram je Mojsijev otac i ukoliko bi slijedio dosadašnju tezu rastegnutih godina Mojsije je mogao biti rođen najkasnije 270. godine po ulasku u Egipat. Njegova je majka Jokebeda (kćer Levijeva) tada mogla imati najmanje 176 godine. Znademo da je Mojsije poživio 120 godina (Pnz 34,7) a znademo i da je Izrael proveo 40 godina u pustinji nakon izlaska iz Egipta (Još 5, 6). Tako je Mojsije bez sumnje rođen 80 godina prije izlaska iz Egipta. No, ukoliko je Mojsije rođen 270. godine od ulaska u Egipat a 80 godina kasnije vodi narod u Izlasku, tada je računica jednostavna. Izrael je čak i kad maksimalno rastegnemo sve mogućnosti u Egiptu mogao provesti najviše 350 godina.

2. LXX – Izl 12, 40

Još jednom moramo se vratiti na polazišni redak: Vrijeme što su ga Izraelci proveli u Egiptu iznosilo je četiri stotine i trideset godina. Promotrimo njegov tekst u izvornom obliku:

וּמוֹשַׁב֙ בְּנֵ֣י יִשְׂרָאֵ֔ל אֲשֶׁ֥ר יָשְׁב֖וּ בְּמִצְרָ֑יִם שְׁלֹשִׁ֣ים שָׁנָ֔ה וְאַרְבַּ֥ע מֵא֖וֹת שָׁנָֽה׃

Zaista, prijevod hebrejskog teksta (שְׁלֹשִׁ֣ים שָׁנָ֔ה וְאַרְבַּ֥ע מֵא֖וֹת) nije problematičan niti predstavlja teškoću. Radi se bez sumnje o brojci četiri stotine i trideset. Međutim, vrlo je zanimljivo proučiti ovaj redak kako ga prevedoše hebreji u doba kad su prevodili svoje svete knjige na grčki jezik. Taj je prijevod toliko cijenjen da ga mnogi drže ne tek običnim, pa čak niti vrlo dobrim, već nadahnutim prijevodom. Katolička crkva nije otišla toliko daleko pa ipak je ovaj prijevod i u njoj izvanredno cijenjen, a kako i ne bi bio kada znamo da je upravo Septuaginta bila Biblija prve Crkve još u vrijeme prije nastanka poslanica i ostalih spisa Novoga zavjeta. Pa da vidimo što kaže Septuaginta u ovom retku:

ἡ δὲ κατοίκησις τῶν υἱῶν Ισραηλ ἣν κατῴκησαν ἐν γῇ Αἰγύπτῳ καὶ ἐν γῇ Χανααν ἔτη τετρακόσια τριάκοντα.

Imamo li ovdje kakvu promjenu brojke? Ne.  I grčki tekst (ἔτη τετρακόσια τριάκοντα) bez sumnje ima vrijednost 430. Ipak, nailazimo na jednu značajnu razliku. Dok hebrejski tekst govori o tome kako su Izraelci ovo vrijeme proveli u Egiptu, grči dodaje jedan važan podatak. Ispravan prijevod LXX glasi:

Vrijeme koje su sinovi Izraelovi proveli u Egiptu i Kanaanu iznosilo je četiri stotine i trideset godina.

Koji je značaj ovog dodavanja Kanaana kao lokacije koja ulazi u ovaj izračun? Izgleda da su već prilično davno Izraelci razmišljali o ovim brojevima i za njih, koji su svako slovo Biblije prilikom prepisivanja svetih knjiga prebrojavali, gornja matematika predstavljala bi ozbiljan problem. Pa ipak Septuaginta nam otkriva postojanje predaje koja je toliko zajamčena da se mudraci koji su prevodili Bibliju nisu bojali dodati jednu riječ u svoj prijevod kako bi tu predaju uvrstili na dobrobit onima koji će se prijevodom služiti a bez da su prethodno upoznali hebrejski tekst a time i predaju koja ga nosi. Što bi onda ta predaja imala značiti?

3. Raši

U skladu s rabinskom predajom Raši započinje brojanje 400 godina koje se spominju u Post 15, 13 od trenutka rođenja Izakova. Tako imamo Izaka starog 60 godina kada mu se rađa Jakov (Post 25, 26). Jakov pak ima 130 godina kada stupa pred faraona (Post 47, 9). Tu su 190 godina. U Egiptu ostaje 210 godina što nas ostavlja bez potrebe za rastezanjem godina rađanja Kehata, Amrama i Jokebed. No kako u Izl 12, 40 imamo brojku 430, rabinska predaja tih dodatnih 30 godina stavlja u događaj sklapanja Saveza Boga s Abrahamom u prolasku između polovica. (Post 15) Time 430 godina je zapravo razdoblje koje se počinje brojati od tog trenutka, od trenutka obećanja i najave ropstva. Zato i jest bilo prilično lako prevoditeljima LXX bez ikakve promjene brojaka jednostavno dodati Kanaan u područje obuhvaćeno ovom poviješću. Predaja je ovo područje već uključivala.

Problem rabinske predaje predstavlja činjenica da je Abraham trebao u trenutku sklapanja saveza imati 70 godina. No Abraham već u trenutku kad napušta Haran ima 75 godina. Rabinska tumačenja nerijetko kažu da događaji u Torah nisu nužno pisani kronološkim redom pa na ovom tragu možemo vidjeti kako u ovoj predaji to ne predstavlja nepremostiv problem. Seder Olam Rabba, koja u detalje razlaže kompletan kalendar židovske povijesti od Adama do Babilonskog sužanjstva tvrdi: "Naš je otac Abraham bio star 70 godina prilikom sklapanja Saveza između polovica. Nakon toga mu je rečeno da se vrati u Haran."

4. Sv. Augustin

Sveti Augustin je i te kako bio svjestan matematike o kojoj govorimo. On doduše ne slijedi rabinsku predaju ali i sam jasno izlaže povijest svjestan činjenice da brojanje tih 400 ili 430 godina mora početi već u Abrahamovo vrijeme. On kaže u svom bezvremenskom djelu O državi Božjoj: "Tih četiri stotine i trideset godina mogli su se nazvati četiri stotine, jer i nisu mnogo više; a koliko još lakše tako, kad je podosta godina od toga broja već bilo prošlo, kad je ono u ukazanju pokazano i rečeno Abrahamu, ili kad je Izak rođen svojemu ocu stogodišnjaku, dvadeset i pet godina nakon prvog obećanja, kad je od tih četiri stotine i trideset godina bilo preostalo tek četiri stotine i pet, koje je Bog ushtio nazvati četiri stotine." (Sv. Augustin, O državi Božjoj, XVI, 24, 3)

5. Sv. Pavao

Sveti Pavao, učenik Gamalielov (usp. Dj 22, 3), nije mogao nego biti svjestan iste predaje tako da bez i da trepne može i mora napisati u Gal 3, 16-17: "A ova su obećanja dana Abrahamu i potomstvu njegovu. Ne veli se: i potomcima kao o mnogima, nego kao o jednomu: I potomstvu tvojem, to jest Kristu. Ovo hoću kazati: Saveza koji je Bog valjano sklopio ne obeskrepljuje Zakon, koji je nastao četiri stotine i trideset godina poslije, i ne dokida obećanjâ." Ovdje broj godina od sklapanja Saveza između polovica, na koji Pavao smjera, pa do Zakona na Sinaju (odmah nakon Izlaska) iznosi točno 430, kao što predaja u kojoj je Pavao poučen za mladosti, uči.

Zaključak

Svakako ova biblijska matematika sama po sebi ne mora doprinijeti onom naporu koji predlaže sv. Jeronim kada kaže: Ne poznavati Pisma znači ne poznavati Krista. Nismo možda ništa bitno naučili o temeljnoj poruci koju inače upoznavanje povijesti spasenja nosi onom koji je istražuje. Ipak čini mi se je moguće izvući jednu pouku koja nas može staviti u posebnu poniznost kada pristupamo nadahnutim tekstovima. Važno je uvijek imati na pameti i da Moji putevi nisu vaši putevi (Iz 55, 8) a i ono što kaže sv. Petar: Nijedno se proroštvo Pisma ne može tumačiti svojevoljno (2Pt 1, 20). Ova biblijska matematika nam svakako može jasno ukazati na to kako neka biblijska riječ može sa svih strana sama po sebi izgledati jasna i laka za razumjeti. Ipak sagledana u kontekstu cjelovitog Pisma i Predaje ona može poprimiti sasvim drugo značenje koje je zapravo ispravno. Ovdje se radi možda o jednoj stvari koja nikoga neće spasiti niti upropastiti jer broj godina koje je Izrael proveo u Egiptu svakako nije prvotni sadržaj koji nam ovaj događaj želi iznijeti. Spasonosna je poruka egipatskog ropstva i Izlaska poruka o Božjem zahvatu i njegovoj ljubavi a ne zbroj ukupnih godina trajanja ropstva. Ipak dademo li se poučiti svime što je gore rečeno o jednoj naoko manje značajnoj stvari možda bi nam stav koji izgradimo zahvaljujući toj pouci može biti pomoć u izgradnji ispravnog pristupa svakom biblijskom odlomku. Staviti se pred riječ Pisma jest nama na korist. Staviti se ispod nje može nam biti na spasenje.

Teško ti se boriti protiv ostana (obraćenje sv. Pavla)

Sveti Pavao u 26. poglavlju Djela apostolskih kralju Agripi opisuje svoj susret s Kristom koji se dogodio prilikom putovanja u Damask što ga je poduzeo kako bi proširio progon kršćana iz Jeruzalema na druge gradove.

Meni je jutros upala u oko zanimljiva antifona koja prenosi 14. redak a nalazimo je vezanu uz prvi psalam današnje Službe čitanja. Kaže ovako: "Tko si Gospodine? Ja sam Isus kojega ti progoniš; teško ti se boriti protiv ostana." Odmah se upitah: "Što mu je taj OSTAN? Opet valjda neke predmet koji mi rođeni i odrasli u gradu nismo vidjeli uživo niti primili u ruke. I stvarno, malo potražih i pronađoh. Ostan je nalik koplju ali nije koplje. To jest štap dužine koplja koji na vrhu ima šiljak izrađen od nekog metala. No taj je šiljak nešto posebnog oblika a u kontekstu ove riječi vrlo je zanimljivo vidjeti čemu to služi. Služi naime za upravaljane stoke (obično vola) koja vuče plug. Kad vol skrene malo ulijevo ili udesno čovjek taj ostan upotrijebi kako bi vratio vola na pravi put. Ostan vola ubode ali svaka normalna životinja će odmah ispraviti svoj hod i bol prestaje. Ukoliko bi vol krenuo protiv ostana nanio bi si bol tim veću koliko bi se jače protivio. Nešto slično opisanom (samo bez šiljka) može se vidjeti na ovoj snimci.

Ostan je nešto toliko važno u starijim vremenima da je ugrađen i u sam alfabet. Latinsko slovo L je izvedeno iz semitskog slova koje je preslika ostana ili pastirskog štapa. Taj oblik od vrlo ranih vremena civilizacije značajan je simbol brige, odgovornosti, vlasti... Zadržan je do danas i u Crkvi kao simbol biskupske pastirske službe.

U hebrejskom alefbetu slovo LAMED zadržava oblik pastirskog štapa. Izvorno značenje riječi LAMED vjerojtno je bilo "potaknuti, ubosti, voditi ostanom..." a vezano je izravno uz korijen LAMAD što znači poučavati i učiti.

Prvi puta ovu riječ nalazimo u Ponovljenom Zakonu 4, 1:

"A sada, Izraele, poslušaj zakone i uredbe kojima vas UČIM da biste ih vršili i tako poživjeli te unišli i zaposjeli zemlju koju vam daje Gospod, Bog otaca vaših."

LAMED je najviše od svih slova u alefbetu kada se stave usporedo, a ujedno je i u središtu (srcu) alefbeta. Stoga ono predstavlja Kralja kraljeva. Ukoliko ga pročitamo zajedno sa prethodnim i sljedećim slovom alefbeta dobivamo riječ MELEKH, odnosno Kralj, tj. Bog.

Ova me biblijska slika stvarno oduševila. Kaže Isus Pavlu: "Teško ti je protiv ostana." U kontekstu gore napisanog mogao je Sveti Pavao razumjeti ove riječi kao: "Teško ti se boriti protiv mene. Ja sam Kralj nad kraljevima, Bog. Kako ćeš protiv mene?"

I meni to kaže. Stvarno imam iskustvo da Bog vodi čovjeka služeći se "ostanom". Ostan je svakako Riječ Božja a to uključuje i razna trpljenja i protivštine ali i sve ostalo što nam Bog stavlja na životni put. Mudro je, rekao bih, prihvatiti sve ovo pa tako i trpljenja kao Božji dar i dati se voditi od Boga. Lud čovjek (a to sam nerijetko i sam) ide protiv ovog upravljanja i što se onda događa? Bol postaje jača, trpljenje gubi svoj smisao i postaje mrcvarenje. A Bog kao dobri pastir pokušava na što bezbolniji način upraviti nas na pravi put kako ne bismo lutali. Problem je što se mi često opiremo i onda više ne razumijemo ništa.

Kristovo rođenje

Vrlo bogata ikona. U središtu ikone nalazi se novorođeni Krist. Iako je novorođenče, crte lica mu odražavaju određenu zrelost, čime se ističe njegovo božanstvo. On je zamotan u povoje koji nisu tek povoji novrođenčeta već su i najava njegovih posmrtnih povoja u kojima će dočekati uskrsnuće. I sama kolijevka ima oblik lijesa čime se opet naviješta njegova smrt. I još jedan prisjećaj na Kristovu smrt nalazimo u činjenici da se kolijevka s djetetom nalazi u pećini kao što će se i umrli Krist naći kroz tridesetak godina.

Dok zborovi anđela pjevaju Slavu, Sveti Josip ima sumnje. U desnom uglu vidimo Josipa zabrinuta i tužna. Njemu upravo đavao pokušava objasniti kako je nemoguće da Bog siđe u tijelu slabašnog djeteta. Odatle dolazi Josipova sumnja, a ona ujedno odražava i sumnju koja se kršćanima svih stoljeća pokušava nametnuti od strane đavla koji se svojim zamkama služi kako bi nam oteo vjeru u čudo Rođenja Sina Božjega.

Lijevo možemo vidjeti tri mudraca. Jedan je mladić, jedan je zreo čovjek, jedan je starac. Ova su trojica došli do Novorođenog služeći se znanošću i razumom, iako na kraju ne bi uspjeli da se nisu poslužili i Pismima u kojima jasno proroštvo ukazuje na mjesto rođenja Krista.

S desne Kristu vidimo pastire. I oni su došli do Krista ali ne služeći se razumom, već slušajući glas anđela.

U lijevom uglu vidimo dvije žene, Zelomi i Salome koje peru novorođenče. One time obznanjuju istinu da je Sin Božji postao pravim čovjekom, pravim djetetom koje treba previti. Ipak, nigdje u sceni ne nalazimo krvi. To je stoga što je Bogorodica rodila bez krvarenja i bez muke.

Bogorodica na mnogim ikonama ne gleda u Krista već kao da gleda u nas i poziva nas da gledamo u njega i dođemo k njemu.

Tako, u ovom prevažnom događaju sudjeluje čitavo stvorenje. Svatko daje nešto. Anđeli slave, nebo daje zvijezdu, siromašni pastiri slave i dive se, zemlja daje svoju pećinu, čovječanstvo daje Djevicu.

Bogojavljenje (Kristovo Krštenje)

Bogojavljenje je jedan od najstarijih kršćanskih blagdana, stariji i od Božića. Naziva se i "blagdanom svjetla". Ovim se blagdanom u starini slavilo događaj silaska Boga Riječi i sve događaje njegova života do (uključno) krštenja.

Ikona koja je vezana izravno uz ovaj blagdan prikazuje događaj Kristova krštenja. Ovaj događaj opisan je u Mt 3. Događaj Isusova krštenja, ujedno je i objava Svete Trojice.

Paradoks objave Isusa kao Boga upravo u činu gdje se on podlaže običnom čovjeku, Svetom Ivanu Krstitelju, može se prepoznati na ikoni. Iako Ivan krsti Krista, njegov pogled je upravljen prema nebu gdje se upraavo događa bogoobjava. Na nekim ikonama Ivan je pognut prema Krista (iako je on taj koji krsti, dok Isus biva kršten). U oba slučaja, Ivan nije središte ikone već Isus.

Pokraj Ivana nalazi se drvo na kojem je položena sjekira. To je prisjećaj na njegovo propovjedanje i na činjenicu da se od sada Krstitelj ima umanjivati kako bi Krist mogao rasti. Na drugoj obali Jordana anđeli čekaju kako bi primili Novokrštenoga i odjenuli ga. Na lijevoj strani, tako, imamo Kristova prethodnika, Ivana, njegovu propovijed o pokajanju predstavljenu sjekirom na drvu. Zdesna, anđeli sa strahopoštovanjem čekaju kako bi prihvatili novoobjavljenoga Sina Božjega. U središtu jest događaj sam - Krist koji biva kršten.

Krist je u Jordan bio uronjen, ali ovdje je prikazan kako stoji uspravno i gleda u nas. Njegovo je tijelo stnažno, lijepo i golo. Krist je širok gotovo koliko i Jordan, kao da on, a ne rijeka Jordan, vijuga stjenovitom divljinom.

Ikona Bogojavljenja ne opisuje samo Svetu Trojicu, već i odgovara na pitanje Ivana Krstitelja: "Ja bih trebao biti kršten od tebe, a ipak ti dolaziš k meni?" Odgovor je u onome što  Isus čini svojim rukama. Isus rukama dijeli blagoslov, tako da umijesto da vode pročiste Krista, on pročišćuje vode. Zbog toga se od Isusovih nogu udaljavaju mala bića. To je odjek Ps 114, 3: "Vidje more i uzmače, a Jordan ustuknu."